Zovem se Ivana Stern, sa 23 godine sam iz malog grada na jugu Srbije, otiÅ¡la u NemaÄku i preko rodbinske veze sam dobila posao. PoÄela sam da radim po 16 sati dnevno. Ponekad i duže.
Nikad nisam bila vitka, uvek sam bila “jaka“, kako u rukama, tako i u struku, a najmanje u nogama. Težinu od 79 do 80 kg sam imala već od 17. godine, Å¡to je za visinu od 167 cm priliÄno velika težina.
Nisam pridavala znaÄaja svom fiziÄkom izgledu, veoma dugi niz godina, sve dok nisam upoznala mog sadaÅ¡njeg muža, jer mi je daleko bitnije bilo da radim i da Å¡aljem novac i poklone roditeljima i mlaÄ‘im sestrama, da bi oni mogli živeti opuÅ¡tenije.
2009 godine sam srela gospodina pravog, naime, u firmi u kojoj sam radila, zaposlio se jedan prezgodan mladić, ali se nismo odmah upoznali, bar ne zvaniÄno. Meni se dopao na prvi pogled, ali nismo radili u istom odeljenju.
Tada sam imala 35 godina, neurednu frizuru, Äetvrtasto telo i veoma brzo sam osetila nezadovoljstvo sobom, svojim izgledom, a naroÄito nemogućnošću da neÅ¡to brzo promenim.
Kad sam imala prvi verbalni kontakt sa gospodinom pravim, to je bila 2011 godina, novembar i rekao mi je – hvala – na nemaÄkom, kad sam mu donela zeleni Äaj sa limunom.
Bila sam crvena do korena kose nakon tog kratkog pogleda, a bila sam debela, nesretna, zaljubljena. Dakle nesretno zaljubljena.
Od tog jutra, sretali smo se nekoliko puta dnevno. Ja sa 37 godina i neželjenom figurom, on, nekoliko godina mlaÄ‘i, prezgodan crnokos muÅ¡karac sa plavim oÄima.
Nakon godina i godina borbe, moja majka je umrla od raka dojke, dve mlađe sestre su već udate, imaju, jedna jedno a druga dvoje dece, otac me je pozvao da mu pomognem.
U februaru 2012 sam uzela neplaćeno odsustvo i doÅ¡la kući. Sticajem okolnosti, prvo veÄe mog boravka u roditeljskoj kući, doÅ¡li su porodiÄni prijatelji koji su neprekidno priÄali o dr Gifing i centru u Beogradu i programu ishrane. Pominjali su iznova i iznova, da je mama trebala otići tamo, da bi joj bilo bolje itd..
Iskreno, uz sve Å¡to sam doživljavala, njihova priÄa je bila zamorna, ja napeta, otac zbunjen, sestre histeriÄne od deÄijih zahteva, od svega.
Jedva sam Äekala da legnem i da se uvijem u moju staru posteljinu, koju sam pamtila iz detinjstva. Mene, naravno, niko nije pitao kako sam, Å¡ta se deÅ¡ava itd… podrazumevalo se da mi je fenomenalno!?!
U 4 ujutru sam bila potpuno budna, spakovala sam nekoliko stvari, pregledala sajt dr Gifing, u 6 sam bila na autobuskoj stanici.
Nisam se najavila, nisam zakazala termin, ništa, samo sam otišla u Beograd.
Zbunjeno sam ušetala u ordinaciju, pokušala sam da objasnim zašto sam došla (iako ni sama nisam znala), neverovatno ljubazne devojke su me primile, pomogle da skinem kaput, jedna je rekla – nemate zakazano? Pre nego što sam bilo šta rekla, druga je rekla – budite strpljivi nekoliko minuta, dogovorićemo se oko svega.
Od svega što sam želela da kažem rekla sam – nemam, ne znam, volela bih… a tada je iz ordinacije izašla doktorka, prateći neke pacijente.
Rekla mi je – dobar dan, saÄekajte me samo kratko, da zavrÅ¡im jedan razgovor sa pacijentom u vezi sa njegovim analizama, zatim ću se vama posvetiti.
U Äekaonici je bila majka sa detetom od oko 5 godina. Rekla sam doktorki Gifing da ću saÄekati. Ona me je pogledala i uz osmeh rekla da dete ide kod pedijatra specijaliste, tako da nema Äekanja za mene, a da je ovo inaÄe njen slobodan dan, koji će svakako iskoristiti za mene.
Jedan jedini slobodan dan koji ima dr Gifing u nedelji, uz obavezno zakazivanje desetak dana ranije za konsultacije kod nje u svim danima kad radi, jedan sluÄajan odlazak u Beograd, posle potpuno neprospavane noći, promenio je moj život… jer, da je neÅ¡to od toga bilo drugaÄije, sve bi bilo drugaÄije u mom životu!!!
Razgovarale smo dugo, uradila sam sve što je traženo od dijagnostike.
Dobila sam preporuke nutricionista..
Vratila sam se u rodni grad.
Potom u NemaÄku.
A onda je zapoÄela Äarolija. Nedeljno sam menjala figuru. Gledala sam se u ogledalu i radovala sam se onome Å¡to vidim.
Na svako pitanje koje bih uputila centru dr Gifing, dobijala sam odgovor u roku od 24 sata.
Ne mislim da samo treba da volimo nekoga, već da volimo samu sebe. Kad sam zavolela sebe, svoje novo telo, toliko sam se opustila, da sam dopustila da i mene voli neko. Samo, ovog puta je mene zavoleo neko, ko je bio iskljuÄivo deo viÅ¡egodiÅ¡nje maÅ¡tarije. Puna samopouzdanja, pristupila sam Äoveku koga sam već zavolela u najskrivenijim delovima maÅ¡te. Takvu me je prihvatio. NauÄila sam da sreća ne dolazi sama po sebi. Treba da radimo na tom projektu!
Za ovu Novu 2014 godinu, gospodin pravi i ja smo već godinu i neÅ¡to viÅ¡e u braku, imamo sina od 6 meseci, ovo Å¡to se meni dogaÄ‘a zaista liÄi na bajke koje vole sve devojÄice, ali se ova bajka meni dogodila, dogaÄ‘a se i traje..
Ako sam opširna, oprostite mi!
Volela bih i desetak puta više pisati o tome kako se može promeniti život – uz malo sreće, uz malo volje!!!